Ovaj tekst je objavljen u nekadašnjem dnevniku “Republika”, autor je Željko Vukmirović.

=================

Rijeka Crnojevića, mjesto koje je nekad bilo najveći pazar i brojalo 40 gospodskih kuća.

Sve ovo što slijedi počinje 15 kilometara daleko od Podgorice, u pravcu Cetinja. Tačno, na opštinskim granicama. I samo jedno skretanje lijevo, predstavlja prvu stranicu ispisivanja jedne sasvim drugačije priče koju nije moguće pronaći na bilo kojoj drugoj destinaciji, ma koliko se trošila ta kilometraža. Nema šanse. Samo ovdje. Riječka nahija, opština Cetinje

Prvo, selo Rvaši.

Samo malo poslije Carev laza, jednog starog spomenika, jednog novijeg spomenika, jednog sjećanja na 1712. godinu, to mjesto i jednu crnogorsku pobjedu koja je promjenila istoriju.

Vrijeme za pominjanje starih bratstava – Strugari, Šofranci, Gazivode, Jovićevići, Kostići, Jablani, Jankovići. I na Vukotin krst Radunovići.

Dalje, nevelikim putem stiže se do obale Skadarskog jezera.

Jedan krak odvodi do sela Bobija i Dodoši.

Onaj pravo, prema selu Karuč.

Nekada, bilo je to samo malo ribarsko odredište na kojem su kuće podizali seljani Rvaša i Drušića, koji su te proistorije koristili za skladištenje žita sa polja, odlaganje ribarskog alata i sušenje ribe.

O tome, govori starosjedeteljka sela, Ljubica Strugar.

“Kada su se kuće ovdje podizale bilo je mjesta tek da se krok od praga napravi. Ne više od toga. Ako je i bilo koja međa između kuća, bila je jedna ali, niđe dvije. Ovo su bile ribarske kuće, od ulova se živjelo. Oni koji su odlazili na Ceklinsko polje, čunovima su do ovih kuća dopremali žito i tu ga ostavljali. Kasnije, ljudi su počeli da napuštaju ovaj kraj, odlaze u grad. Ipak, kada je otvoreno prvih par seoskih kafana, stizali su i gosti. Pravo da ti kažem, na ovo mjesto, vas svijet bijeli je dolazio. I svi su pričali da im se sviđa.”

Uz nju, jedini stalni stanovnici sela Karuč su braća Kostić, Krcun i Mićun. U njihovom seoskom domu, svojevremeno su ugošćavali i pokojnog Živka Nikolića, filmskog režisera koji je za snimanje skoro svih svojih filmova i televizijskih serija birao, upravo, Karuč. Naravno, na ovom mjestu je neizostavno spominjanje jednog jarca kojeg su braća Kostić imali, onog čuvenog Šarova, od 70 i kusur kila, koji je, kad bi mu se ljudski ponudilo, znao i cigaretu da popuši. Vele, iz meraka, što mu je milo bilo. Snimke o tome i danas posjeduje televizijski snimatelj i čovjek iz ovog kraja, Mijo Strugar.

Selo Drušići nalazi se nekoliko kilometara dalje, na zemlji prepoznatoj kao najveća pitomina, gdje se nalaze najbolji nahijski vinogradi.

U stvari, ovo mjesto je proglašeno kao vinogradarski region, dok je Slobodan Janković uz podršku ovdašnjih seoskih vinogradara, bio inicijator formiranja Udruženja, za promociju domaćeg vina i rakije, te očuvanje starih seoskih domaćinstava. Sve za afirmaciju geografskog porijekla i brenda – Drušićko vino.

Sa ovog mjesta, slijedi još nekoliko kilometara puta.

Pravac, Rijeka Crnojevića. Uz par uobičajenih lakat krivina i jedan pogled niz Pavlovu stranu, pored sela Meterizi. Tačno do mjesta koje je nekad bilo najveći pazar i brojalo 40 gospodskih kuća. Nekad.

Već dugo, mada je i riječ predugo u igri, to je slika koju upotpunjuje ono grdilo od jednog industrijskog dimnjaka, tik uz ruinirano i totalno zaboravljeno prebivalište kralja Nikole, zvano “palac”, od italijanske riječi “palaco”, u prevodu – palata. I u blizini jednog visokog palminog drveta, kao i onog prelijepog tamnozelenog stable zvanog “majska ruža” koje je sam kralj donio i odredio mu ovo mjesto.

Za prve porodice koje su naseljavale Rijeku Crnojevića smatraju se Đuraškovići, Stijepovići, Jankovići, Jovićevići, Ražnatovići, Pejovići, te Fatići i Kadići, trgovci Galičići i kovači Adžovići.

Plus, rodna kuća Svetog Petra I Cetinjskog.

A tu je i Danilov most. I uz njega, jedna stara priča.

Po izgradnji mosta i skidanju ”šalunga”, srednji dio se prosuo u vodu. I tada je, knjaz Danilo, zatražio od majstora i graditelja da na jednom od lukova naprave ”kučicu”.

Onako, da se nađe. Pa, čemu kučica, gospodaru?

”Da ve sve od reda povješam ako se još jednom most prospe u vodu.”

Ipak, kučica se nije postavljala. A ni most se nije prosipao. Samo je priča ostala, za vazda.

I još nešto, za vazda.

Iznad Rijeke, Riječki grad. I mjesto đe je na jednoj bijeloj kamenoj ploči nešto zapisano. Naravno, za vazda.

”Ovdje je osnovana obodska štamparija od koje ostade prva knjiga Oktoih započeta 1493. – završena 4. januara 1494. godine”.

A onda, još dalje.

Iznad grada, starim kraljevskim putem što se uvija oko uzvišenja.

Pravo u srce Riječke nahije.

Selo Ceklin.

Donji I Gornji.

Đe su bratstva Đuraškovića, Pejovića, Jovićevića, Lopičića, Strugara, Vukmirovića, Mašanovića, Vujanovića, Tatara.
Đe postoji crkva podignuta još 1510. godine, đe je bio prvi kolski put i prije Drugog svjetskog rata jedan Dom culture, đe je moglo da sjedne i do 500 ljudi…a i đe je ona crkva na Košćele, sagrađena za 24 sata, na istom mjestu đe se 1941. godine pred 58 ustanika predalo 800 okupacionih vojnika, na teritoriji sela iz kojeg će u tom ratu poginuti 118 druga… I baš tog sela iz kojeg su na Skadar pošli njih 52 iz tri bratstva, Đuraškovića, Pejovića i Jovićevića.

I gdje sada nema ni pet kuća u kojima se živi.

A onda, put Ljubotinja.

Najprije, selo Začir. Kod Kaluđerovića, Markovića koji su tu još od vremena Ivan bega, bratstava Kusovaca, Đurovića i Kolinovića. I đe se nalazi spomenik serdarima Škrnji i Niku Kusovcu.

Pa, Dubova. I kuće Jovetića, Šoća i Milaševića.

Sve do Smokovca, đe su Ivanovići, Rakčevići i Zlotvorovići.

Tek, tako se stiže i do Ljubotinja.

U Bogute, tamo đe su Vukićevići, Drecuni, Đuraševići, Vujanovići, Pejakovići, Markišići.

Onda, u Mužoviće.

Kod Radomana, Vujovića, Ćetkovića, Petranovića, Prlja i Šabana.

Mala pauza. I jedno mjesto da se parkira auto, u blizini kuće čika Blaža Vujovića. Tek da se spozna ponešto o jednom pravom domaćinstvu ovoga kraja i neveseloj činjenici da osim njega i njegove žene Ljubice, te prvih komšija Veka i Raduše Radoman, u ovom selu nema stalnih žitelja. A i da je čika Blažo zaboravio da igra preferans jer, nema trećeg…

U Vignjevićima su Dapčevići, Boškovići, Nikinovići kao jedno od najstarijih bratstava, Lubarde, Nikolići, Crvenko i Kamban.

I Prekornica, đe su Vučkovići, Laličići, Banovići i Ratkovići.

Onda Gađi, kod Đukanovića, Radanovića, Đuraševića, Vukaševića, Ljutica (koji su se doselili iz Crmnice –nap.a) i Baša.

U selu Radomir, samo su Vojvodići.

A u Građanima, Kneževići, Popovići, Petrovići, Mihaljevići, Bajkovići, Vukovići, Barjamovići, Crnojevići i Ivanovići.
I to bi bio taj put. Za ponovno otkrivanje i podsjećanje da bez svih ovih sela i bratstava koja u njima žive ili su živjeli, od Crne Gore ne bi bilo ni slova. I to nije nikakva tajna…