Najpoznatije istorijsko mjesto u Rvašima je Carev Laz. Nalazi se na 15-tom kilometru magistralnog puta Podgorica – Cetinje, odnosno dva kilometra od Krnjičke Kamenice prema Cetinju. Sadašnji spomenik, koji se nalazi na platou Belvedera (taj plato ima isto ime kao i Belveder kod Cetinja), podignut je 1954. godine. Njegova lokacija nije određena prema mjestu sukoba u bitci na Carevom Lazu. Povod za podizanje spomenika bile su dvije barikade koje su u 13-julskom ustanku 1941. godine postavili ustanici iz Rvaša i Bobije i to u Đikanovića Lazinama i na Torijunu. Barikade su bile postavljene italijanskom okupatoru, koji je već bio okupirao Crnu Goru u Drugom svjetskom ratu.

Na spomen ploči je zapisano:

CAREV LAZ

Uspomena na slavnu pobjedu Crnogoraca nad Turcima 1712. godine i na junačke borbe crnogorskih partizana za slobodu 13. jula 1941. godine

Pored platoa Belvedera, na kome je postavljen spomenik, prolazio je jedini kolski put od Podgorice za Cetinje, pa se ta lokacija učinila najpogodnijom za postavljanje spomenika. Drumska magistrala Podgorica – Cetinje koja sada prolazi baš kroz Carev Laz, izgrađena je mnogo kasnije.

Prije ulaska u Carev Laz sa lijeve strane magistralnog puta nalazi se brdo Crna Glavica i skretnica sa magistrale na stari Cetinjski put prema Rijeci Crnojevića. Zatim slijede manja brda: Gomila, Mali Drač i Velji Drač, a u produžetku su Piperi, kao zaseok susjednog sela Dobrska Župa. Jugozapadno, takođe s lijeve strane, ali više udaljeno od magistrale (oko 800 m. vazdušne linije) nalaze se brda: Rvaška Strana, Pržnik i Tmor. Sa desne strane magistralnog puta, naspram Crne Glavice je planina Leperić, a dalje prema Cetinju, brdo Vranj, a u produžetku, malo sjevernije, brdo Motovilo. Gotovo na sredokraći između Vranja i Pržnika, ali istureno naprijed prema zapadu, odnosno u pravcu Cetinja, nalazi se voda Vlahinja. To je područje Meteriza, odnosno Dobrske Župe (vidi topografsku kartu u nastavku).

Prije izgradnje kolskog puta Podgorica-Cetinje krajem 20. vijeka, kroz Carev Laz je prolazio jedini pješački put za Cetinje od pravca Podgorice. Na samom ulasku u Carev Laz, sa južne strane, nalaze se dva zaseoka sela Rvaši, koji se zovu: Zaimovina i Gospoštine. Nekoliko mještana Rvaša i danas u području Careva Laza imaju svoju šumu i livade.

Godine 1947. kao učenik Osnovne škole u Rvašima, u sklopu nastavnog plana, zajedno sa našom učiteljicom Ljubicom (Andrijinom) Jovićević, iz Rvaša, napravili smo izlet u Carev Laz. Tada nam je učiteljica, pored ostalog, objasnila da su na tom mjestu Crnogorci, na čelu sa vladikom Danilom, 1712. godine teško porazili tursku vojsku, koja je bila krenula prema Cetinju s namjerom da zapali i poruši Cetinjski manastir i pokori Crnu Goru. Učiteljica Ljubica nam je objasnila da pojam »laz« ili »lazina« označava parcelu nekada šumovitog zemljišta na kojoj je šuma potpuno iskrčena. Pošto je Careva (Sultanova) vojska, prema narodnom predanju, bila tako posječena od strane Crnogoraca, od tada se to mjesto zove Carev Laz.

Osim toga, čuli smo da je turska vojska brojala 60 hiljada, a da je vladika Danilo imao osam hiljada Crnogoraca. Crnogorska vojska bila je podijeljena u tri odreda. Jednim odredom komandovao je Vuk Mićunović, drugim Janko Đurašković, a trećim vladika Danilo. Vuk Mićunović i Janko Đurašković sa svojim odredima zaposjeli su brda Vranj i Pržnik, koja ograničavaju prostor kroz koji je morala proći turska vojska na putu za Cetinje. Vladika Danilo je sa svojim odredom zaposio čeoni prostor oko vode Vlahinje. Vodič turskoj vojsci bio je Vuk Raslapčević, koji je bio u dosluhu sa Crnogorcima i znao je raspored njihovih zasjeda. Iznenadni napad Crnogoraca i to sa svih strana, izazvao je pometnju i zabunu kod Turaka, koji su se odmah dali u bjekstvo.

Topografska karta šireg područja Carevog Laza (kliknite za veću sliku)

Legenda:

1. Novi magistralni put Podgorica-Cetinje
2. Stari kolski put Podgorica-R.Crnojevića-Cetinje
3. Uža lokacija Carevog Laza
4. Pržnik, Voda Vlahinja i Vranj – mjesta rasporeda tri odreda crnogorske vojske
5. Gospoštine, Zaimovina, Meterizi, Braicka Međa, Krnjička Kamenica (lokaliteti iz narodnog predanja, vezani za bitku na Carevom Lazu)
6. Rijeka Crnojevića, Bobija i Gradac (mjesta koja se pominju u istorijskim izvorima)

Prema priči učiteljice Jovićević, Turci nijesu stigli do Cetinja, jer su tu, na Carevom Lazu potpuno razbijeni. Zato je, po njenom kazivanju, Porta odlučila da kazni Crnogorce. Dvije godine kasnije, dvostruko veća turska vojska pod rukovodstvom Numan paše Ćuprilića, napala je iz više pravaca Crnu Goru. Paleći i rušeći sve pred sobom, Ćuprilić je prodro na Cetinje, spalio i razorio Cetinjski manastir. Veliki broj Crnogoraca je izginuo tom prilikom, a jedan broj je uspio da se skloni na mletačku teritoriju, uključujući i vladiku Danila i njegove najbliže saradnike. Ćuprilić se nije duže zadržao na Cetinju, već se preko Paštrovića i obalom (mletačka teritorija), vratio na tursku teritoriju.

Ovakvo tumačenje bitke na Carevom Lazu od strane moje učiteljice očigledno je naslonjeno na narodno predanje, jer sam istu takvu interpretaciju imao priliku da čujem od većeg broja starijih mještana.

Međutim, prema istorijskim izvorima, Ahmet paša je 1712. godine prodro do Cetinja i spalio Cetinjski manastir.

Tumačenje nastanka toponima Carev Laz nalazimo i kod Petra II Petrovića Njegoša. Naime, on je priredio Antologiju epskih narodnih pjesama, koja je štampana 1846. godine pod nazivom »Ogledalo srbsko«. U ovu Antologiju uvrštena je i pjesma »Carev Laz«. U »Primječaniju« u kojem se daju kratka objašnjenja i tumačenja za pojedine pjesme i njihov nastanak stoji zapisano:

»Laz (lazina) znači u Crnoj Gori ono mjesto đe se mnogo šume isiječe i na veliki prostor đe sve drvo na drvo leži. Podobno ovome je turska vojska od Crnogoracah isječena među Vlahinjom, Vranjom i Pržnikom ležala, i stoga se ovo mjesto Carev Laz nazvalo, đe je carska vojska isječena. Ovo je najviši boj među Crnogorcima i Turcima bio; ovđe su Crnogorci najsjajniju pobjedu nad Turcima održali. U ovome boju ranio se vladika Danilo, poginuo Janko Đurašković i ranio se Vuk Mićunović, dva glavni vojvode vremena Danilova. Crnogoracah je 318 poginulo, a Turakah Očigledno je da je izvor za tumačenje naziva Carev Laz isti, a to je narodno predanje. Ne zna se samo da li je prije nastala epska pjesma o ovoj bici, pa se usmeno predanje na nju naslanja ili je obratno.

Postojanje više toponima na prostoru oko Carevog Laza, priče koje su se prenosile s koljena na koljeno i brojne ličnosti koje su nesporno živjele u to vrijeme, a njihovo učešće se pominje u predanju o Carevom Lazu predstavlja splet elemenata koje istoričari (s pravom) ne uzimaju u obzir kao prvorazredne izvore, ali ih ne mogu ni zaobići kada donose svoje sudove o ovom istorijskom događaju.

Pored naziva Carev Laz, za koji je već dato objašnjenje prema narodnom predanju, postoji naziv Gospoštine. To je naziv jednog zaseoka u Rvašima, koji se graniči sa Carevim Lazom, a može se reći i da predstavlja dio Carevog Laza. Prema narodnom predanju, kada je turska vojska upala u zasjedu Crnogoraca i bila napadnuta iznenada i sa svih strana, došlo je do pometnje u turskoj vojsci i ona se dala u bjekstvo. Oficirski sastav turske vojske nije se počeo povlačiti istim putem kuda su došli, već su pošli južnije, zaobilazeći klanac kroz koji su ranije prošli. Međutim, Crnogorci su ih presreli i sve ih posjekli. Pošto je na tom mjestu izginula turska gospoda, to mjesto se od tada zove Gospoština.

Istina, za ovaj toponim postoji i druga verzija, takođe vezana za narodno predanje. Naime, prema pričanju Božidara (Muja) Nikolina Gazivode (star 83 godine), na tom prostoru je u nekom ranijem periodu postojala crkva uz čije se zidove moglo nasloniti 1200 kopalja. Ispred crkve je postojala sveta trpeza, a okolo crkve bilo je groblje. Ostaci crkve, trpeze i groblja su i danas vidljivi i taj se lokalitet sada zove Crkvište. Po predanju, taj prostor je ranije naseljavalo pleme Maloševići, a naziv Gospoština potiče od crkve svete Gospođe, koja je tu postojala. A. Jovićević i M. Strugar u svojoj knjizi «Slike iz prošlosti Ceklina» pominju pleme Malokšići i 300 kopalja koja su se prislanjala uz crkvu kada su se za Mali Gospođindan okupljali kod crkve.[1] V. Čubrilović navodi da se ovo pleme zvalo Malonšići i da su se bavili stočarstvom.[2]

Drugi zaseok Rvaša, koji se nastavlja na Gospoštine prema Istoku zove se Zaimovina. Po predanju, na tom prostoru se nalazila glavnina turske komore (džebana, hrana, šatori, konji i dr.). Glavni zadužen za komoru bio je neki Zaim. Crnogorci su ga posjekli, a komoru zarobili. Otada je to mjesto nazvano Zaimovina.

Nepuna dva kilometra od Careva Laza prema Podgorici nalazi se Krnjička Kamenica. Po predanju, vladici Danilu su došli u pomoć mještani Krnjica (mjesto na krajinskoj strani Skadarskog jezera). Njihovo mjesto okupljanja bilo je na Kamenici, pa je po njima dobila ime Krnjička Kamenica.

U Rvašima, na putu prema Karuču, Bobiji i Dodošima, nalazi se Braicka Međa, odnosno Braicko Ždrijelo (oko 3 km od Carevog Laza). Po predanju, to je bilo mjesto gdje su se okupili Braići, koji su takođe došli da pomognu vladici Danilu, pa je po njima to mjesto dobilo naziv Braicka Međa, odnosno Braicko Ždrijelo.[3]

Meterizi, selo koje se graniči sa Rvašima i Dobrskom Župom, nalazi se na trasi starog pješačkog puta od Podgorice prema Cetinju i na trasi sadašnjeg magistralnog puta. Na području Meteriza nalazi se i Vlahinja (voda), koja se u narodnom predanju pominje kao mjesto na kome je vladika Danilo smjestio svoj štab i sa svojim odredom Crnogoraca čekao nailazak turske vojske. Prema narodnom predanju, ime ovog sela direktno je povezano sa bitkom na Carevom Lazu. Andrija Jovićević i Mihailo Strugar u ranije citiranom djelu, zapisali su i ovo: »…Do 1712. g. Meterizi su se zvali Gornja Župa; a te godine (1712) Crnogorci tudijen pograde Meterize (šančeve) za doček serašćera Ahmet-paše; zato se to mjesto od tada i prozove Meterizi…«[4]

Božidar (Mujo) Nikolin Gazivoda, čija se porodična kuća nalazi baš u Gospoštinama, pričao mi je kako je kao momče brao list u Carevom Lazu. Tamo se nalazila stara šuma sa mnogo cerova i dubova. Nailazio je na mnogo šupljih stabala. Takoreći ni jedno stablo nije bilo zdravo. Kada je to ranije pričao starim Rvašanima, oni su mu pričali kako su od svojih starih slušali kako je u vrijeme bitke na Carevom Lazu ta šuma bila još starija, sa mnogo debljim stablima i da su se Crnogorci sakrivali u ta šuplja stabla i iz njih ubijali Turke, što je kod Turaka izazivalo još veći strah i pometnju. Takođe je slušao priču od starijih, koji su isto tako tu priču slušali oko ognjišta od svojih starih, kako su kružile priče o sakrivenim kašetama (sanducima) zlata u predjelu Zaimovine i kako je nekoliko mještana u različitim vremenskim periodima pokušavalo da kopa i da traži zakopano blago, ali da nijesu ništa nalazili. Sjeća se kako su njegovi stariji rođaci pričali kako su zapamtili da su njihovi preci, prilikom pokrivanja stogova lista, tražeći krše koje treba staviti na okapinu (pokrivač), često znali reći : »Dodaj mi koji krš sa tih turskih grobova«.

Uz sve ovo, valja imati na umu da u vrijeme bitke na Carevom Lazu, Rvaši i ostala sela u Donjem Ceklinu, još uvijek nijesu bila naseljena od strane Ceklinjana. Rvaše, Bobiju i Ceklinske ribolove na Skadarskom jezeru, Ceklinjani su kupili od spuških begova 20 ili 30 godina poslije bitke na Carevom Lazu. Prema tome, poprište bitke predstavljalo je teško prohodnu pustaru. Iako je postojala neka kozja staza kao stari pješački put od Podgorice ka Cetinju, za brojnu tursku vojsku, taj prostor je morao biti teško prohodan.

Zanimljivo je istaći da se gotovo ista imena i ličnosti javljaju u Njegoševom »Gorskom vijencu«, koji opisuje Istragu poturica iz 1702. godine i u narodnom predanju o Carevom Lazu (1712. god.): Vladika Danilo, Vuk Mićunović, Vuk Raslapčević, Janko Đurašković i dr. I to govori o saglasnosti narodnog predanja i istorijskih izvora o događaju i ličnostima koje su u njemu učestvovale.

Prema porodičnom predanju bratstva Đuraškovića sa Gornjeg Ceklina, koje se i danas pamti, u bitci na Carevom Lazu učestvovala su dva njihova pretka: Janko i Bogdan. Po tom predanju Janko je i poginuo u bitci na Carevom Lazu. Tvrdnju o pogibiji Janka Đuraškovića u bitci na Carevom Lazu iznose i Andrija Jovićević i Mihailo Strugar.[5]

Prema porodičnom predanju bratstva Kostića, njihov rodonačelnik, pop Kosto, po kome je bratstvo Kostića dobilo prezime, nalazio se na vodi Vlahinji u štabu vladike Danila za vrijeme bitke na Carevom Lazu. Ovaj detalj ispričao mi je Mitar Petrov Kostić, još 1972. godine. Naime, naš uži ogranak Kostića, mnogi stari Ceklinjani često su zvali i Popovići, jer smo u pet ili šest pasova stalno imali po jednog popa. Tako pop Dušan, pop Jovan, Pop Milo, pop Joko (poginuo u bici na Fundini 1876. godine), predstavljaju naše bliske srodnike, odnosno pretke. A ovaj spomen o popu Kostu, Mitar je našao u jednom crkvenom zapisu 1945. godine, na zgarištu svoje porodične kuće u Zaimovini, u Rvašima.[6] Tada je Mitar našao jednu bronzanu kutiju u kojoj je bio ostao sačuvan zapis ispisan mastilom na hartiji. U tom zapisu nalazio se i ovaj podatak. Kutija i zapis nažalost nijesu sačuvani, jer je Mitar to dao svome bratu, popu Dušanu, koji je kao protojerej Srpske pravoslavne crkve svoje posljednje godine života proveo, živeći sa kćerkom, u Peroju kod Pule, u Istri. Nažalost, pop Dušan je taj zapis negdje zagubio. [7]

U oskudnim istorijskim izvorima iz 1712. godine, pominju se lokaliteti: Gradac, Bobija i Rijeka. Sva tri lokaliteta nalaze se sjeverno, istočno i južno od Carevog Laza, redom kako su pobrojani. Izvori iz tog perioda, takođe, pominju, pored ostalih, i plemena Riječke i Crmničke nahije, koja je prethodno trebalo pokoriti, radi sigurnosti zaleđa za tursku vojsku koja je nadirala prema Cetinjskom polju[8]. U istim izvorima se tvrdi da je prodiranje bosanskog vezira Ahmet-paše prema Cetinju bilo praćeno sa mnogo napora i mnogo krvi, jer su Crnogorci postavljali zasjede na pogodnim mjestima, a uz to su palili sve iza sebe, tako da turska vojska nije imala ni sijena niti druge hrane za konje. Međutim, iz tih izvora proizilazi da je turska vojska ipak prodrla do Cetinja i spalila Cetinjski manastir, a da je u povratku isto tako imala značajne gubitke, ali ne onolike kao prilikom napada. U nekim izvorima koji su nastali nekoliko decenija poslije bitke (misli se na ljetopise), pominje se povlačenje Crnogoraca ispred turske najezde i njihovo sklanjanje na mletačku teritoriju.

Meni se čini vjerovatnom mogućnost da su se u tim izvorima, koji su kasnije nastajali, kao i u narodnom predanju, miješali događaji iz jedne i druge bitke. Za događaje koji su se zbili na početku druge decenije 18.vijeka, vremenska razlika od dvije godine može biti beznačajna, pogotovu ako se ima u vidu kakve je teške posljedice po Crnu Goru ostavio Ćuprilićev napad i njegovo pustošenje crnogorske teritorije. Zar ne izgleda nelogično tvrdnja da su za svega dvije godine i Ahmet-paša (1712) i Ćuprilić (1714) spalili i razorili Cetinjski manastir? Teško da bi i u današnjim uslovima Manastir mogao biti obnovljen za svega dvije godine, da bi ga Ćuprilić ponovo razorio 1714. godine. Vjerovatnije je da je Manastir razoren jedan put, ili 1712. ili 1714. godine, pa je u nedostatku pisanih izvora, u narodnom predanju došlo do miješanja zbivanja iz ova dva turska pohoda na Crnu Goru u razmaku od svega dvije godine.

Iako nijesam imao namjeru da dajem osvrt na to kako je Carev Laz predstavljen u književnosti, izgleda da je gotovo nemoguće odvojeno govoriti o istorijskim izvorima, narodnom predanju i narodnoj književnosti. Naime, pokazuje se, ne samo u ovom slučaju, da je epska pjesma nekada bila osnov za stvaranje legende i razvoj i dogradnju narodnog predanja o nekom događaju, a u nekim slučajevima, narodno predanje je predstavljalo osnov za nastanak epske pjesme. Zato nije na odmet podsjetiti na ocjenu koju je svojevremeno dao Vuk Karadžić da je u crnogorskim pjesmama više istorije nego poezije.

U svom osvrtu na ciklus junačkih narodnih pjesama iz Crne Gore, Vojislav Đurić doslovno kaže:

»…Pesme su u njemu umnogom istinite. Kratke i proste, uglavnom bez poetičnih opisa, bez dugih beseda, skoro sasvim bez motiva o vilama i gavranima, one realno pevaju bojeve crnogorske s Turcima, slave samo realne ličnosti i kad najmanje ličnosti pominju, održavaju topografiju radnje tačno i dosledno …«[9].

Još mnogo prije Đurića, Njegoš u svom »Predisloviju« u Ogledalu srbskom doslovno kaže:

»…Za crnogorske pjesne može se reći da se u njima sadržava istorija ovoga naroda, koji nikakve žertve nije poštedio, samo da sačuva svoju svobodu. Istina da poezija na nekim mjestima ponešto uveličava podvige Crnogoracah; no na mnogima i važnijima drži se strogo točnosti…«[10]

Cilj ovog teksta nije da bilo koga uvjeri u to da se bitka na Carevom Lazu doista dogodila, nego da buduće istraživače ove teme još više motiviše da dođu do pravih saznanja i sudova o ovoj bici.

Primjerom, koji nema nikakve veze sa Carevim Lazom, podsjetiću na značaj narodnog predanja u tumačenju pojedinih toponima. Riječ je o toponimu Piperi, zaseoku Dobrske Župe, koji se nalazi na samom obodu Carevog Laza. Nastanak ovog toponima vodi nas na kraj 15. vijeka, dakle više od 200 godina prije bitke na Carevom Lazu. Ranije je navedeno kako su se Leka, prapredak čitavog ceklinskog plemena, i Tijana preselili iz Pipera na Gornji Ceklin i kako je Leka ukrao Tijaninog sina iz prvog braka. Kada su Piperi otkrili krađu, organizovali se potjeru za Lekom. Međutim, Tijana je procijenila da je Leka pošao u Pipere i organizovala je grupu za srijetanje. Piperska potjera i grupa koja je pošla Leki u srijetanje sreli su se na području Dobrske Župe (koja je mnogo kasnije dobila to ime). Došlo je do puškaranja. Kada su Piperi vidjeli da je Leki pristigla pomoć, vratili su se nazad, a to mjesto gdje je došlo do njihovog susreta od toga dana, pa i danas, nosi naziv Piperi.

I još jedno podsjećanje za buduće istraživače ove teme. Mojkovačka bitka, koju su Crnogorci vodili pod komandom Janka Vukotića, vremenski nam je bliža (odigrala se 203 godine poslije bitke na Carevom Lazu). Dakle, riječ je o bitci sa mnogo više istorijskih pisanih podataka i pripovijedanja, do skoro, živih učesnika te bitke. I pored toga, zavisno od političkih motiva, pojedini istraživači, to herojsko pregnuće Crnogoraca pokušavaju prikazati kao nepotrebno žrtvovanje, jer se srbijanska vojska, navodno, već bila povukla prema Albaniji. Riječju, čitava jedna zamašna vojna operacija koja je trajala nekoliko posljednjih mjeseci 1915. godine, pokušava se svesti na trodnevni božićni sukob kod Mojkovca 1916. godine.

Narodno predanje, koje se ne može u cjelini odbaciti, ali ni prihvatiti bez odrđenih rezervi, kao i istorijski izvori, makar i veoma oskudni, nedvosmisleno upućuju na zaključak: Carev Laz se dogodio. Ostaje za dalja istraćivanja, da se eventualnim otkrivanjem još nepoznatih istorijskih izvora, pruži pouzdaniji odgovor o karakteru i obimu tog sukoba.

Na kraju, neka mi bude dopušteno da iznesem jedno zapažanje, mada se time izlažem riziku, jer nijesam istoričar. Naime, neki istoričari tvrde da je Petru I Petroviću Njegošu, kao osnov za njegovu pjesmu u desetercu »Carev Laz« poslužila Istorija o Crnoj Gori, od vladike Vasilija. U potpunosti se slažem sa njihovim ocjenama o motivima kojima se rukovodio vladika Vasilije kada je pisao Istoriju o Crnoj Gori. Ali sam, za razliku od njih, više sklon da pretpostavim da je Petru I kao osnova za njegovu pjesmu Carev Laz, poslužilo narodno predanje, koje je mogao čuti od svoga đeda, kao neposrednog učesnika, a moguće i od svoga oca, koji je, kao mladić takođe mogao biti borac na Carevom Lazu, a ne samo iz Istorije vladike Vasilija. Osim toga, vladika Vasilije u svojoj istoriji[11] piše o 60 hiljada, a Petar I u svojoj pjesmi govori o 50 hiljada turskih vojnika. Zašto bi Petar I umanjivao zasluge Crnogoraca u borbi sa nadmoćnijim neprijateljem?

Pouzdano se zna da je Sveti Petar imao svoju kuću na Rijeci Crnojevića, u narodu poznatu kao »Vladičina kuća«. Ta kuća i danas postoji, obnovljena je i uređena i u vlasništvu je Mitropolije Crnogorsko-primorske. Takođe je nesporno da je Petar I imao svoj zimovnik na Karuču, gdje je često boravio. Volačka kula ili Kula Petra I, kako se danas naziva Vladičin zimovnik, bila je prva osnovna škola u Donjem Ceklinu. Nažalost, od nje su danas ostale samo zidine. Zar nije realno pretpostaviti da je narodno predanje o bitci na Carevom Lazu, inače veoma živo u Ceklinu i Riječkoj nahiji, takođe moglo poslužiti Petru I da sastavi svoju pjesmu u desetercu ‘Carev Laz’?!

Reference:

[1] Andrija Jovićević i Mihailo Strugar, op.cit, str. 105. i 106.

[2] V. Čubrilović, Mlonšići pleme u Crnoj Gori, knj. 2, Zbornik Fil. Fak. VIII, str.462. (Prema navodu u Istoriji Crne Gore, knj.3, str. 466-7).

[3] Prema drugom narodnom predanju, na tom mjestu su poginula dva Brajića, koji su se uključili u borbu Ceklinjana protiv plemena Bjelica, iz Katunske nahije, jer su Bjelice bili ovladali ovim prostorom i spuštali su se sa svojim stadima sve do Jezera, prije nego su Ceklinjani naselili područje pored Jezera, nakon što su potisnuli Bjelice.

[4] A. Jovićević i M. Strugar, Slike iz prošlosti Ceklina, op. cit, str. 95.

[5] Isto, str. 277.

[6] Porodičnu kuću Mitra i Dušana Petrova Kostića zapalili su italijanski okupatori 1941. godine, kao i sve ostale kuće u Rvašima, u znak odmazde za postavljene barikade 13. jula 1941.

[7] Inače, predmet Mitrovog i mog razgovora prije 30 godina nije bila bitka na Carevom Lazu. Tada smo razgovarali o rodoslovu bratstva Kostića i on mi je baš na osnovu podataka iz ovog zapisa dao dosta dragocjenih informacija. Mitar je, ne samo u našem bratstvu, nego i šire, važio kao živa enciklopedija narodnog predanja. Imao je dobru memoriju i znao je mnogo detalja iz naše bliže i dalje prošlosti. Na osnovu tih podataka, ja sam u našem rodoslovu došao do zaključka da su se Đuraškovići, Jankovići i Kostići, kao tri bratstva iz zajedničkog stabla Lješevića, podijelili negdje oko 1650. godine.

[8] Istorija Crne Gore, Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd, 1975. knjiga 3, tom 1, str. 257.

[9] Vojislav Đurić: Antologija narodnih junačkih pesama, Srpska književna zadruga, Beograd 1992. godine, str. 95.

 

[10] P.P. Njegoš, op. cit. str. 11.

[11] Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, Vladika Vasilije: Istorija i književnost; »Obod«, Cetinje, 1996, str. 50.

 

Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige “Zapisi”, autora Branka Vladova Kostića iz Rvaša
(IP “Vaša knjiga”, Beograd i “Pegaz”, Bijelo Polje, 2005)