Rvaši izlaze na Skadarsko jezero preko ribarskog zaseoka, Karuč. Karučko oko sa dubinom od 44 metra je najdublja tačka Skadarskog jezera. U Oku i okolini se nalazi veći broj podvodnih izvora, od kojih je najveći Volač, koji izvire iz Volačke jame.

Na oko kilometar od Karučkog oka, u blizini ostrva Crna glavica, vode jezera skrivaju parobrod “Skenderbeg”, koji na dnu Skadarskog jezera počiva od 1942. godine. Kad je vodostaj jezera nizak, krajem ljeta, a voda bistra, na nekoliko metara ispod površine vode se može nazrijeti silueta broda, koji leži na lijevom boku, okrenut u smjeru jugozapada.

Parobrod je izgrađen u Trstu 1916. godine, u brodarskoj kompaniji “Austrian Lloyd Trieste” u brodogradilištu “Arsenal Triestino”. Parobrod je odmah po izgradnji kupio trgovac Stefan Curani iz Skadra. Od 1924. do 1927. godine bio je u vlasništvu „Jadransko-skadarske plovidbe“, nakon toga ga otkupljuje A.D. „Boka“, a 1934. godine A.D. „Zetska plovidba“. Tokom cijelog tog vremena, za različite vlasnike, svakodnevno je prevozio putnike i hranu na relaciji Rijeka Crnojevića – Skadar. U Prvom svjetskom ratu služio je Austriji, zatim Kraljevini Jugoslaviji, da bi ga početkom 1941. godine Italijani pripojili svom plovnom parku, do 12. februara 1942. godine, kad su ga borci bataljona ”Carev Laz”, nakon kraće borbe, zarobili i potopili bez oštećenja, otvaranjem ventila.

“Skenderbeg” je bio 21.10 metara dugačak i 5.30 metara širok, nosivosti 20 tona i gaza 0.7 metara, sa posadom od šest članova, a parni agregat je imao 80 konjskih snaga.

Poslije rata, dva pokušaja izvlačenja “Skenderbega”, 1946. i 1952. godine, su završena neuspjehom, zbog nedovoljno snažne tehničke opreme. Nedavno je „Skenderbeg“ ušao u formalnu proceduru za sticanje statusa zaštićenog kulturnog dobra.

Nad Karučom i Karučkim okom dominira kula Petra I Petrovića Njegoša, značajan istorijski spomenik Rvaša, u narodu najčešće nazivana Karučka kula ili Vladičina kula ili Volačka kula. Poslije Drugog svjetskog rata, Kuli je dva puta obnavljan krov, ali, kako nije privedena nikakvoj namjeni, stalno je propadao i danas je to, nažalost, obična razvalina.

Sveti Petar je u toku zime često boravio na Karuču. Zbog blage klime, dosta puta Božić je dočekivao u ovom svom zimovniku. Kada su Ceklinjani dolazili da mu čestitaju Božić, donosili su mu hrastove badnjake. On ih je tada savjetovao da mu, umjesto hrastovih, donose badnjake od stabla vinove loze. Naime, hrast je na ovom području rijetko drvo i trebalo ga je zaštititi od sječe, a stabla vinove loze u ovom vinogradarskom kraju mogu se bez štete koristiti, jer se prilikom rezidbe loza posječe dosta suvih stabala.

Interesantna je priča koja se odnosi na Kulu Svetog Petra i na njegovu kletvu kojom je prokleo Ceklinjane. Kada je ceklinski knez Marko Lopica (Lopičić) u ime ceklinskog plemena otkupio od turskih begova Ceklinske ribolove na Skadarskom Jezeru, otkupio je i oko Volač. Ceklinjani se nijesu složili da otkupljuju i ovo oko, pa je Marko Lopica pošao u Maine i obratio se vladici Savi Petroviću za pomoć. Vladika Sava je otkupio oko Volač za potrebe Cetinjskog manastira. Sveti Petar je imao neku malu kućicu iznad Volča i povremeno je boravio u njoj. Ceklinjani su se brzo pokajali što i Volač nijesu otkupili, pa su pokušali istisnuti Svetog Petra i zapalili su mu tu kućicu. Sveti Petar se naljutio na Ceklinjane i teško ih je prokleo. Desilo se da su Ceklinjane, poslije ovog prokletstva, zadesile nekolike teške nesreće, jedna za drugom. Uplašeni od njegove kletve, Ceklinjani se dogovore da pošalju delegaciju kod Svetog Petra s molbom da skine kletvu sa njih, a za uzvrat, obećali su mu da će mu oni sagraditi novu kuću, i uz to, da mu poklanjaju i oko Karuč.[1] Sveti Petar je prihvatio molbu Ceklinjana, ali nije prihvatio na dar oko Karuč, već je obavezao Ceklinjane da od ulova iz Karuča daju Cetinjskom manastiru svaki sedmi sak ribe (sak je vrsta mreže u kojoj se drži ulovljena riba).[2]

Ne zna se kada je tačno sagrađena Vladičina Kula na Karuču. Poznato je da su je zidali zajedno i Ceklinjani i Vladika Petar I. Jedno vrijeme u ovom zdanju bila je otvorena prva osnovna škola u Donjem Ceklinu. U Držanom arhivu Crne Gore postoji Školski ljetopis za 1888/89. godinu, u kojemu je, pored ostalog, zapisano i ovo: «Škola na tako zvanom poluostrvu Karuču ne zna se baš faktično kada je i koje godine zidana. Samo zna se tek toliko, da je polovinu od iste gradio Mitropolit Petar I-vi (Sv. Petar), a ostalu polovinu zidali su Ceklinjani, podjednakim porezom za zimnji dvorac istome Mitropolitu Petru, đe je stanovao od prilike po narodnom predanju od novembra pa do marta… Pri zidanju istoga dvorca upravljao je građevinom sam Mitropolit Petar, a nastojavao je svednevno tako-zvani Belo Čolov. Dvorac je udešavao prema ondašnjem stanju i potrebama, tako da se na sva četiri duvara ostavilo 50 argata, a 100 puškarica i to; kako iznutra na svaku argatu mogu po dva vojnika stajati, a spolja između obije puškarice ima po jedno po metra rastojanja… Upr. šk. Karučke Mihaile K. Popović, učitelj « [3]

Poznato je da je u doba Svetog Petra u Crnoj Gori bila veoma raširena krvna osveta. Sveti Petar je mirio zavađene porodice, bratstva i plemena putem svojih kletvi od kojih se narod veoma plašio. Postojalo je vjerovanje u narodu da se njegove kletve obično i ostvaruju. Na tu temu postoji legenda o tome kako je pokušao pomiriti dvije zavađene porodice, Strugar i Kostić – Turčinović u Rvašima. Prilikom boravka na Karuču, Sveti Petar je pozvao domaćine obije porodice kod sebe i uspio je da ih pomiri. Poslije pomire, oba domaćina su se zajedno vraćali kućama. Putujući zajedno, ponovo je između njih došlo do prepirke i svađe. U toj ponovljenoj svađi, ovaj Kostić – Turčinović ubije Strugara. Kada je ova vijest stigla do Svetoga Petra, prokleo je Kostića – Turčinovića riječima: »Dabogda mu nikad više ne pucala«! Neko, ko je bio u njegovom društvu i ko je poznavao porodicu ubice, upozorio je Svetog Petra: »A ne tako, Gospodare, za ime Boga. Teško ste ga prokleli. Znate li da u toj kući danas visi osam pušaka o klin«? (Ubica je imao sedam sinova). Na to je Sveti Petar odgovorio: »Pa dobro, kad je tako, neka im ostane jedna puška u kući«. Protekom vremena, ta brojna porodica svedena je na jednu mušku glavu i to se ponavljalo iz generacije u generaciju. Potomak ove porodice danas živi u Argentini. Prije 20 godina, srio sam se sa njim u Beogradu, u kući moga strica generala dr Ilije Filipova Kostića. Nije nam znao mnogo reći o svojim precima, ali nam je kazao da su i njegov đed i otac bili jedinci, da je on jedinac i da ima sina jedinca.

Reference:

[1] Prema nekim podacima Ceklinjani su odmah pošli za Gospodarom i pristigli su ga na Dobrsku Ploču.

[2] Neki autori navode da Manastiru pripadaju, pored Volča i Karuč i Kaluđerovo Oko, a neki, pored Volča, pominju samo Kaluđerovo Oko.

[3] Ljetopisi osnovnih škola u Knjaževini Crnoj Gori (1885-1908) – Zbornik dokumenata; Priredio Predrag Vukić; Ljetopis osnovne škole na Karuču iz 1889; Državni arhiv Crne Gore, 2003, str. 78 i 82.

U tekstu koji ste upravo pročitali, dio koji se odnosi na zimovnik Svetog Petra, je preuzet iz knjige “Zapisi”, autora Branka Vladova Kostića iz Rvaša
(IP “Vaša knjiga”, Beograd i “Pegaz”, Bijelo Polje, 2005)